Elvis (2022), kao što i samo ime filma da naslutiti, priča je o kralju rock’n’rolla, Elvisu Presleyju. Film je režirao Baz Luhrmann, poznat po filmovima kao što su Veliki Gatsby (2013) i Moulin Rogue (2001). Glavna uloga pripala je do sada ne toliko poznatom Austinu Butleru, a uz njega glumi i Tom Hanks u ulozi Elvisovog managera Toma Parkera.
I upravo je Hanks dobio najviše negativnih kritika u ovom filmu. Mnoge od njih stigle su i prije nego što je sam film izašao jer eto… tako to danas ide. Mišljenja o filmovima se formiraju na osnovu samog castinga, jedne slike ili pak trailera od dvije minute. Ono što se Hanksu najviše zamjera je njegov čudan naglasak koji ga prati kroz ovaj film.
Njegov lik, Tom Parker, bio je Nizozemac koji je pobjegao u SAD te se odlučio praviti da je južnjak. Možete li zamisliti jednog starog Nizozemca kako pokušava pričati engleski s teškim južnjačkim naglaskom? Ipak, ako pogledate stvarne intervjue Toma Parkera iz ’80-ih i ’90-ih, njegov naglasak je standardno američki. Možda se ranije taj „nizozemski naglasak“ više osjetio u njegovom govoru. Možda je Hanks pretjerao s naglašavanjem tog naglaska u glumi. Ali sve to skupa nije dovoljno da bi pokopalo ovaj film. Ako već govorimo o čudnim naglascima Toma Hanksa, Forrest Gump i dalje uvjerljivo vodi.
Narator kojem ne treba vjerovati
Ali lik Toma Parkera doista jest važan za ovaj film. Ne samo zato što je riječ o Elvisovom menadžeru, već jer on i narira film. Iako nam on kroz naraciju daje svoju perspektivu, ono što gledamo na ekranu zapravo nas dovodi do drugačijih zaključaka. Naime, mnogi krive upravo Toma Parkera za Elvisovu preranu smrt i za neke negativne stvari vezane uz njegovu karijeru i život. I ovaj film to jasno prikazuje iako Parker to negira kroz svoju naraciju.
I zanimljiv je taj način na koji Luhrmann jednu priču priča kroz naraciju, a drugu kroz glumu i filmske scene. Ali sve to skupa ipak mi nije bilo dovoljno zanimljivo. Film me donekle podsjetio na Bohemian Rhapsody (2018). Kao i taj film i Elvis mi je bio… ok. Ništa posebno. Neimpresionirajući. I takva moja reakcija kod oba filma zapravo mi je bila iznenađenje. Jer fan sam i grupe Queen kao i kralja rocka.
Austin Butler zaslužio je svoju nominaciju za Oscara
Ni jedan ni drugi film nisu me toliko zainteresirali da poželim upaliti Spotify i slušati njihovu glazbu. Jedino što sam poželio je provjeriti jesu li određene scene iz filma istinite. Jer, činile su se izmišljene za potrebe filma. I u oba slučaja, doista su i bile izmišljene. No ono što spašava ovaj film jest Austin Butler. Čovjek se stopio sa samim Elvisom do te mjere da sam gledajući film zaboravio da Elvis ne izgleda onako kakvim ga ja upravo vidim na ekranu. Dok gledate ovaj film, Elvis jest Austin Butler i nitko drugi.
Njegova izvedba nije pretjerana. Ne prelazi u sferu imitacije, a to je nešto što se lako može dogoditi s ovakvim likovima. On je kroz ovaj film utjelovio Elvisa. U ponašanju, pjevanju i svemu što ide pod ruku s tim. Stoga je njegova nominacija za najbolju mušku ulogu u mojim očima apsolutno opravdana. No nominacija za najbolji film ne… daleko od toga. Zato kao jedini razlog za gledanje Elvisa vidim upravo izvedbu Austina Butlera. U jednoj od posljednjih scena toliko mi je sličio na stvarnog Elvisa da nisam bio siguran je li riječ o arhivskoj snimci ili i dalje gledam Butlera. Ispostavilo se kako je i to bio Butler.
Naše ostale filmske recenzije pročitaj ovdje.
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.