Film Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon), redatelja Martina Scorsesea, priča nevjerojatnu istinitu priču o plemenu Osage. Ovaj narod sasvim slučajno se obogatio jer je na njihovoj zemlji otkrivena nafta. Tako su se među najbogatijim ljudima u Sjedinjenim Američkim Država našli pripadnici Osage naroda. I sam film na početku ima neke nezamislive i nevjerojatne scene. Članovi ovog plemenskog naroda odjeveni u najfinija odjela i haljine s početka 20. stoljeća. Izgledaju kao prosječni aristokrati, a oko njih trči posluga. No ono što nas zbuni, jer nismo navikli to vidjeti, jesu gospoda koja imaju crvenu boju kože i posluga koja ima bijelu boju kože.
Da ovaj film nije rađen po istinitom događaju, doista bi bilo teško u povjerovati u ovu priču. No, ono što film prikazuje se dogodilo. Samo nam je neobično vidjeti kako se to odigrava pred našim očima jer riječ je o povijesti koju niste učili u školama. S obzirom na to da su Osage postali jako bogati, na leđima im se nacrtala meta. Tako je njihovu zajednicu pogodio val neobjašnjivih ubojstava koje lokalna policija nije imala previše želje ni interesa istražiti. No netko je ipak bio zainteresiran, a to je novoosnovani FBI kojem su ova misteriozna ubojstva bila jedan od prvih slučajeva.
Dvije Scorseseove muze i Lily Gladstone
Glumačku postavu s muške strane predvode dvije Scorseseove muze. Leonardo DiCaprio kao Ernest Burkhart i Robert De Niro kao njegov ujak William Hale. Njima ravnopravno uz rame stoji Lily Gladstone kao Mollie. I moram reći kako je ponovno bio užitak gledati De Nira u jednoj ozbiljnoj ulozi, u dobrom filmu. Za razliku od brojnih komedija koje je radio kroz protekle godine. Naravno, i sam DiCaprio svoju je ulogu odradio na onoj razini koja se od njega očekuje. Ali moram izdvojiti Lily Gladstone koja nije imala lagan zadatak pored ovih glumačkih megazvijezda i Oscarovaca. No savršeno se uklopila i dala nam je paletu različitih emocija i fizičkih stanja kroz koje njezin lik prolazi. A prije ove uloge razmišljala je o tome da prekine glumačku karijeru…
Osim ovog trojca, film je pun poznatih lica, ali i nepoznatih glumaca koji su utjelovili razne pripadnike naroda Osage. Dapače, neki od njih i nisu glumci, već su trebali biti u svojstvu raznih savjetnika na filmu, ali su se toliko dojmili Scorsesea (i DeNira) da su dobili uloge. Scorsese je naveo kako su jednu scenu koja se događa na skupu Osage naroda, improvizirali. A improvizaciju su poveli upravo oni koji nisu imali glumačkog iskustva. No DeNiro i Scorsese su primijetili kako im ta scena daje autentičnost i uvid u njihovo razmišljanje. Nešto do čega Scorsese sam ne bi mogao doći sam. No o tome ću nešto kasnije.
Brendan Fraser – dobar, loš, zao?
Prije toga moram spomenuti još dvoje glumaca. Jedan je Brendan Fraser koji se u filmu pojavljuje jako kasno i ima manje od 10 minuta vremena u njemu. Čini se kako je njegova uloga, tj. izvedba, jako podijelila one koji su gledali film. Naime, jedni smatraju kako za ovu ulogu mora dobiti još jednog Oscara.
Drugi pak, smatraju kako je to najgora gluma koju su vidjeli barem u zadnjih 10 godina. Realno, Fraser je svojih nekoliko minuta u filmu iskoristio da ostavi trajan dojam. Sigurno ćete ga primijetiti i zapamtiti. Bilo to po dobrom ili lošem. Njegov lik je odvjetnik i jako je glasan te vrlo lako “ispuni prostoriju“. Ako je on u društvu, znate da je tu. S obzirom na kratko pojavljivanje u filmu, ovakav pristup ulozi nije mi smetao, ali da je u filmu bio duže, mislim da bi previše odvlačio pozornost od ozbiljnih tema.
Umijeće neprimjetne glume
Drugi glumac kojeg moram istaknuti, a koji se također kasno pojavljuje u filmu je Jesse Plemons. Prva njegova uloga koju pamtim je ona iz Breaking Bada. Tamo je glumio Todda. Psihopata s anđeoskim licem koji će uz osmjeh ubiti dijete jer je njegovo ubojstvo praktično u tom trenutku. Psihopata koji će u lancima u kavezu držati Jesseja Pinkmana i tvrditi da mu je žao što tako mora biti. Plemons je posljednjih godina radio u nekoliko filmova nominiranih za Oscara i redovito se isticao dobrom glumom.
Drugačije nije bilo ni sada. Plemons tumači istražitelja FBI-ja i njegova jednostavnost i mirnoća u glumi je… neobjašnjiva. To nije Jesse Plemons, to je uvijek i isključivo lik kojeg on glumi. Vidim kako ga sada sve više ljudi prepoznaje kao odličnog glumca i uspoređuju njegov stil glume s onim pokojnog Philipa Seymoura Hoffmana. I neka su, Plemons je zaslužio pohvale i ne sumnjam kako će ih zaslužiti još i više u nadolazećim godinama.
Tko priča ovu priču? Žrtva ili zločinac?
No rekao sam pri početku teksta kako ću se kasnije vratiti na nešto. Govorio sam o tome kako su stvarni pripadnici Osage naroda koji su glumili u filmu svojom improvizacijom dali autentičnost filmu. To je nešto što Scorsese nikako nije mogao sam. Ali ni to što su mu oni dali, za ovaj film nije bilo dovoljno. Da ne bi bilo zabune, film je doista dobar. U trenutku dok ovo pišem, jedan mi je od najboljih filmova godine. Ali nije najbolji. Iako traje oko 3 i pol sata, osjećaj je mnogo kraći. Kao da zapravo traje 2 ili 2 i pol sata. Film je vizualno lijep, odlično je odglumljen i u tome nema zamjerke. Scorsese je stari majstor i moramo uživati u njegovim djelima dok još možemo.
Ali ono u čemu za mene nije uspio je prenošenje emocije. Očekivao sam kako ću iz ovog filma izaći tužan. S osjećajem žalosti za Osage i ono što im se dogodilo. No… nisam. Drago mi je da sam film pogledao. Da sam saznao nešto više o ovoj nevjerojatnoj crtici iz povijesti. Drago mi je što je Scorsese dao glas Osage narodu i ispričao ovu priču. No tu je upravo problem. On im je dao glas, ali on je ispričao priču. Cijelo vrijeme kroz film je jasno kao su Osage žrtve, a kako su pojedini likovi negativci. O imenima neću da vam ne odam previše ako film niste gledali. Ipak, sve u svemu, film kao da je previše oslonjen na priču Ernesta Burkharta. Oslonjen je općenito na likove koji nisu žrtve.
„It’s not color, it’s culture“
Kada su mi se dojmovi slegli, shvatio sam kako nisam ovu priču dobio kroz oči žrtve već kroz oči zločinca. I to se može činiti zanimljivo, no to nije bila poanta filma. Scorsese nije želio prikazati drugu stranu medalje, on je želio prikazati zločin i žrtvu. Ali cijela priča zapravo nije dovoljno oslonjena na one koji su iz ovoga izašli kao žrtve. I tu se umanjio moj doživljaj ovog filma. Denzel Washington jednom je rekao „It’s not color, it’s culture“. Odnosno, nije riječ o boji kože, već o kulturi. Bio je to njegov odgovor na pitanje vezano za film Fences (2016), tj. zašto je ovaj film koji govori o crnoj obitelji morao imati crnog redatelja. Naime Denzel je sam režirao film.
U odgovoru novinarki rekao je: „Steven Spielberg snimio je Schindlerovu listu, Martin Scorsese snimio je Goodfellas“. Dodao je kako je Spielberg mogao snimiti Goodfellas, isto kao što je Scorsese mogao snimiti Schindlerovu listu. I obojica bi u tom slučaju ponovno napravila dobre filmove, ali postoje kulturalne razlike. Želio je reći kako, za prikazati određenu kulturu, bolje je imati redatelja koji doista razumije tu kulturu. A često je najbolje razumiju oni koji iz nje dolaze. Jer kada to imate, onda od dobrog filma možete dobiti odličan film. Možete dobiti autentično iskustvo. Scorsese zna kako su ubojstva pripadnika naroda Osage bila zla. On shvaća kako je to ostavilo trajne ožiljke u njihovom kolektivnom sjećanju. On suosjeća s njima, no oni osjećaju. I tu je razlika. Ova ubojstva ostavila su trag na njihovoj cjelokupnoj kulturi. Na Scorseseu nisu.
Ipak… JAKO dobar film
I kako bih još jednom naglasio da je usprkos ovim komentarima ipak riječ o jako dobrom filmu, reći ću kako moja ocjena za njega ne može i neće biti niža od čvrste osmice (od mogućih 10). Ocjene inače ne pišem u recenzijama, ali ovaj put napravio sam iznimku. No da su Ubojice cvjetnog mjeseca na mene uspjele prenijeti značaj koji su ovi događaji imali na njihove živote, povijest i kulturu, vjerojatno bi bila riječ o čistoj desetki.
I za kraj, ako vas zanima kako Osage gledaju na film, možete to vrlo lako pronaći na internetu. Mišljenja su različita, ali često pozitivna. Uostalom, mnogo pripadnika Osage plemena radilo je na filmu u svojstvu savjetnika ili glumca. Jedan od njih vrlo otvoreno je rekao kako je Scorsese lijepo predstavio Osage. Ali i kako ima pomiješane osjećaje. Naglasio je kako se ne slaže s prikazom Ernesta Burkharta. A osim toga, smatra da bi ova priča trebala biti ispričana kroz Molline oči, no kako bi to vjerojatno mogao napraviti samo netko iz Osage naroda.
Za još filmskih recenzija, klikni ovdje!
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.
