recenzija gospoda

The Gentlemen (Gospoda) je najnovije filmsko ostvarenje Guya Ritchieja u kojem glume Matthew McConaughey (Mickey Pearson), Charlie Hunnam (Ray), Michelle Dockery (Rosalind Pearson), Jeremy Strong (Matthew), Colin Farrell (Coach), Henry Golding (Dry Eye) i Hugh Grant (Fletcher). Nakon prošlogodišnje adaptacije Aladdina iz animiranog u crtani film koji kritički nije ostvario zapažen uspjeh, Ritchie se vratio onome po čemu je najprepoznatljiviji – britanskim gangsterskim filmovima. Radnja u većem dijelu prati Mickeyja Pearsona kojeg glumi Matthew McConaughey. Da, da, znam… pitate se kako Matthew McConaughey sa svojim tvrdim alright, alright, alright naglaskom može glumiti britanskog gangster. McConaughey ovdje tumači Amerikanca koji je veći dio svojeg života proveo u Engleskoj i u kojem je izgradio svoje kriminalno carstvo uzgoja i prodaje marihuana. No sada je odlučio kako je došlo vrijeme da se umirovi i posveti obiteljskom životu sa svojom suprugom Rosalind koju glumi Michelle Dockery. Pearson je tako odlučio prodati svoje narko carstvo, ali do problema dolazi kada mladi gangster Dry Eye kojeg tumači Henry Golding pokaže želju za preuzimanjem njegovog posla. Da sve bude još kompliciranije, u cijelu priču je upleten i privatni detektiv Fletcher koji naizgled zna svačiji potez, a glumi ga Hugh Grant.

Recenzija Gospoda

Upravo je njegov lik ključan u cijelom filmu jer on služi kao narator. Naime, Fletcher svoja saznanja prepričava Rayu kojeg glumi Charlie Hunnam te preko njega želi izvući novac od Mickeyja Pearsona u zamjenu za šutnju. Dok Fletcher prepričava Rayu sve što zna, tako i gledatelji dobivaju cijeli film koji je stoga nariran od strane Hugha Granta i mijenja se između nekoliko vremenskih linija. Može se stoga reći da je dobar dio filma na Grantovim i Hunnamovim leđima, a koji su svoje uloge odlično odigrali. Mnogi smatraju da je to jedna od najboljih gluma, ako ne i najbolja koju su obojica ikada ponudili što na malim, što na velikim ekranima. Hugh Grant tako utjelovljuje pričljivog privatnog detektiva koji je vrlo siguran u sebe i stvara se dojam da vjeruje kako je on najpametnija osoba u prostoriji. S druge strane Ray je vrlo odmjeren i šutljiv te je „acta non verba“ tip koji to kroz film i pokazuje.

Jedan manji dio ovog filma je vrlo „meta“ što se očituje u priči koju nam pruža HG kada govori da je od svih prikupljenih informacija napisao scenariji te taj scenariji u jednom trenutku nudi i producentskim kućama. Tako je prikazan njegov sastanak s predstavnicima Miramaxa koji i jesu producirali Gospodu. Osim toga, on opisuje kako bi snimao film, koje bi tehnologije koristio, a koje ne bi, pa se stvara osjećaj da Guy Ritchie direktno komunicira s publikom i objašnjava joj svoj proces stvaranja filma.

U konačnici, film je zabavan i brz, prepun scena i dijaloga na koje smo navikli kod Ritchieja i s obiljem plot twistova, što očekivanih, što neočekivanih.

Naše ostale filmske recenzije možete pročitati ovdje.