Glumci: Lee Jung-jae, Park Hae-soo, Wi Ha-Joon, Jung Hoyeon
Redatelj: Hwang Dong-Hyuk
Netflix u posljednje vrijeme nije imao mnogo uspješnih originalnih filmova i serija, ali Squid Game je dokaz da i dalje mogu računati na jednu seriju godišnje koja će postati globalni fenomen. To je serija o kojoj trenutno bruji cijeli svijet, a očekivanja koja proizlaze iz takvog hypea je vrlo teško, možda i nemoguće, ispuniti. Već sam se jednom opekao na seriji La Casa de Papel (Money Heist) koja je također postala izrazito popularna u kratko vrijeme, a meni osobno prva sezona nije bila loša, ali sam ju već u tijeku druge sezone prestao gledati zbog ogromnog pada u kvaliteti.
Squid Game me kvalitetom zaista podsjeća na prvu sezonu Money Heista, s time da bih ipak rekao da je prva sezona ove serije malo bolja od španjolskog TV hita. Ideja okupljanja ljudi koji nemaju sreće u životu, kako bi igrali razne igre do smrti zbog određene nagrade, nije nova u azijskoj kulturi. Već postoje filmovi (Battle Royale), serije (Alice in Borderland) pa čak i video igre (Danganronpa) koje razmatraju iste ili slične teme. Ipak, Squid Game daje novi element žanru jer glavni likovi moraju igrati popularne korejske dječje igre kako bi zaradili ogroman novac i otplatili svoje dugove. Također, svi likovi koji sudjeluju u igri imaju ogromna dugovanja iz kojih se ne mogu izvući. Seriju se može podijeliti na bolji prvi dio i na lošiji drugi dio sezone. U prvom dijelu posebno treba istaknuti prvu, četvrtu i šestu epizodu, a od sedme epizode nadalje serija pada u mediokritet.
U prvoj epizodi serije upoznajemo glavnog lika Seonga Gi-huna (Lee Jung-jae) koji je klasični primjer underdoga odnosno čovjeka za kojeg navijamo jer vidimo da nema nikakve sreće u životu. On nema posao, uzima novac od majke kako bi se kladio, duguje novac kamatarima i ne uspijeva biti otac svojoj kćerkici koja živi s majkom i očuhom. Zbog svih tih razloga Seong Gi-hun prihvaća poziv igranja igara kako bi dobio određenu količinu novca, a već u prvoj epizodi možemo vidjeti što je stvaran cilj tih igara. Naime, nepoznata agencija provodi igranje dječjih igara do smrti, a oni koji prođu svih šest igara dobivaju ogromnu količinu novaca, dovoljnu da otplate sve dugove i žive bezbrižno do kraja života. Tijekom cijele epizode osjećamo veliku napetost jer možemo vidjeti kako likovi reagiraju u prvoj igri „Red Light, Green Light“ kada saznaju da svi likovi koji su eliminirani zbog pravila igre, budu odmah na licu mjesta ubijeni.
Kroz slijedeće epizode serija uspješno održava ravnotežu između napetih trenutaka igranja određene igre u kojima navijamo za glavne likove i mirnijih trenutaka koji nastupaju između održavanja igara. Četvrta epizoda mi je izrazito zanimljiva jer prikazom ljudske prirode (naravi) i ponašanja uspijeva proizvesti napetost u inače mirnijem razdoblju kada se ne održava igra. Upotreba svijetla i mraka je iskorištena na briljantan način, iako se ne radi o novoj tehnici kinematografije, odrađena je savršeno. Šestu epizodu sam istaknuo zbog toga što u njoj najviše upoznajemo naše glavne likove jer u toj epizodi moraju donijeti najteže odluke kako bi preživjeli. U takvim trenucima razmišljamo o sebi i o odlukama koje bi mi donijeli u takvim okolnostima. Od sporednih glumaca bih istaknuo Alija (Anupam Tripathi) koji donosi pozitivnu energiju u svakoj sceni u kojoj se nalazi i Kang Sae-byeok (Jung Hoyeon) koja je stigla iz Sjeverne u Južnu Koreju kako bi poboljšala svoj život, a zapravo ju život toliko uništi da se odlučuje prijaviti u ovakvu igru. Vrlo je zanimljiva dinamika između Alija koji naivno vjeruje svim ljudima, a s druge strane Sae-byeok koja se vrlo teško otvara bilo kome i izričito kaže da ne vjeruje nikome.
Nakon šeste epizode seriji pada kvaliteta. Ono što je mene najviše „izbacilo“ iz serije je pojava američkih glumaca koji glume V.I.P. osobe. Pitanje je zapravo može li se to uopće nazvati glumom jer kada ih prvi puta vidite i čujete imate osjećaj da su te glumce pronašli na ulici i da oni nikada nisu imali nikakve veze s glumom. Naravno, to ne bi bilo dovoljno da samo zbog toga tvrdim da je seriji opala kvaliteta u završnim epizodama. Zapravo se Squid Gameu dogodilo ono što se dogodi velikom broju mystery serija i filmova, a to je nezanimljivost i smanjivanje napetosti u radnji jednom kada saznajemo sve tajne koje nas do tada intrigiraju. Čak ni posljednji twist ne uspijeva u svojem cilju da iznenadi publiku na neki novi način.
Squid Game ima zanimljivu ideju koja će vas u prvih nekoliko epizoda privući uz ekran, a iako seriji pada kvaliteta pred kraj sezone i dalje ćete napeto iščekivati kraj cijele priče. Za mene osobno serija ipak malo previše pada kvalitetom pa ju ne mogu svrstati u odlične serije koje bih preporučio apsolutno svima. Još jedna otežavajuća okolnost za seriju je to što je na Netflixu koji će sigurno zahtijevati brzu drugu sezonu. Iako serija na kraju ostavlja mogućnost drugoj sezoni, strah me da će nastaviti trend Money Heista i sve slabije kvalitete svake sljedeće sezone.
Ocjena: 68/100
Naše ostale recenzije serija možete vidjeti ovdje.
Magistar politologije. Zaljubljenik u filmove od kada sam prvi puta upoznao Donnija Darka i Keysera Sozea. Obožavatelj psiholoških trilera i opusa Denisa Villeneuevea.