Recenzija | Sedmi pečat

Sedmi pečat (Seventh Seal), jedan je od najpoznatijih filmova redatelja Ingmara Bergmana. Radnja prati viteza križara koji se vraća iz križarskog pohoda, nazad u Švedsku. Zemlja je, kao i ostatak Europe, pogođena kugom. Na tom putu vitez Antonius Block, kojeg glumi Max von Sydow, igra šah sa smrću. Doslovno i figurativno.

To je najkraći mogući opis filma, ali Sedmi pečat nije film koji se može svesti samo na tu jednu sliku. Iako je upravo ta slika postala kultna. Vitez na obali, smrt, šahovska ploča i pitanje koliko se još može odgoditi kraj. Film ima nekoliko slojeva, ali prije svega se bavi onime od čega nitko ne može pobjeći. Smrtnošću, strahom od nepoznatog i pitanjem ima li života nakon smrti.

Antonius se cijelo vrijeme pokušava nositi s tim pitanjima. Nije samo u strahu od smrti. Njega muči i pitanje Boga. Ima li ga? Šuti li? Može li čovjek stvarno znati u što vjeruje? U jednoj od upečatljivih scena priznaje da želi izbaciti Boga iz srca, ali ne može. On mu je stalno tu negdje. Upravo zato film nije jednostavna priča o vjeri ili nevjeri. Više je priča o čovjeku koji ne može prestati tražiti odgovor, čak i kada zna da ga možda neće dobiti.

Zanimljivo je da prvi kadrovi djeluju gotovo kao kazališna predstava. Kostimi, križarske odore i cijeli izgled isprva imaju nešto pomalo scensko. Ali to traje samo nekoliko minuta. Vrlo brzo prestane biti važno koliko sve izgleda realistično. Bitno postaje ono što likovi proživljavaju, kako se nose s time i koga susreću na putu.

Kontrast između Antoniusa i Jönsa

Max von Sydow ovdje djeluje kao glumačka legenda i prije nego što je stvarno postao glumačka legenda. Kasnije ga se gledalo u svemu, od Egzorcista do Minority Reporta, Ratova zvijezda i Igre prijestolja, ali ovdje već ima onu težinu po kojoj ga pamtite. Njegov Antonius nije samo vitez. On je čovjek koji je umoran, izgubljen i stalno rastrgan između straha, sumnje i potrebe da pronađe nekakav smisao.

S druge strane, jako je dobar kontrast između njega i Jönsa. Antonius stalno propituje postoji li nešto poslije smrti, dok Jöns kroz sve prolazi gotovo stoički. Njega kao da ništa ne dira na isti način. Ta suprotnost puno govori o filmu. Jedan lik traži odgovor u velikim pitanjima, drugi preživljava kroz hladniji i prizemniji pogled na svijet.

Film je pun velikih tema, ali nije suh. Ima strukturu road movieja. Antonius se vraća kući i putem susreće različite ljude. Kroz te susrete film otvara pitanja o smrti, vjeri, nasilju, zajednici i vrijednosti života. Kuga je svuda oko njih, ali jednako su važne reakcije ljudi na tu kugu. Neki je vide kao Božju kaznu zbog grijeha drugih ljudi, dok se istovremeno sami ponašaju okrutno prema onima koji su slabiji.

Tu posebno ostaje scena u gostionici, kada se ljudi okome na člana glumačke skupine. Isti oni koji govore o kazni, grijehu i zlu drugih ljudi pokazuju vlastitu opakost. Film tu ne moralizira previše, ali jasno prikazuje koliko ljudi lako vide tuđu krivnju, a puno teže vlastitu.

Jezive scene koje odražavaju stvarnost

Jedna od najjezivijih scena je procesija vjernika koji se bičuju i kažnjavaju kako bi odagnali kugu. Kontrast je snažan jer dolazi nakon veselijeg trenutka u kojem glumačka skupina nastupa. S jedne strane imate život, glazbu, igru i nešto otkačeno. S druge dolazi prizor straha, fanatizma i kolektivne panike. Još je neugodnije kada znate da su se takve stvari stvarno događale.

Posebno se pamti i scena s djevojkom optuženom da je vještica. Antonius joj ne prilazi zato što je želi spasiti ili osuditi. Njega zanima je li ona stvarno u dosluhu s vragom. Ako jest, želi znati što vrag zna o Bogu. Čak ni tu njemu nije najvažnije je li pred njim vrag, vještica ili preplašena djevojka. Važno mu je samo postoji li negdje odgovor. Bilo tko da ga ima, on ga želi čuti.

Ipak, možda najljepši trenutak u filmu nije ni jedna od tih velikih, teških scena. To je trenutak kada Antonius sjedi s članovima glumačke skupine, jede trešnje i pije mlijeko. To je gotovo jedina scena u kojoj nakratko predahne od svega. Sjedi u prirodi, u društvu drugih ljudi i barem na nekoliko minuta uživa u običnom ljudskom životu. On sam kaže da će pamtiti taj trenutak. I baš tu film možda najjasnije pokazuje gdje se nalazi njegov smisao.

Vizualno, film je izvanredan. Crno-bijela fotografija izgleda sjajno, ali ne mračno u doslovnom smislu. Sve je jasno, snažno i lijepo vidljivo. Ima težinu, ali i neku čistoću. Kad se spoje te slike, gluma i teme, jasno je zašto se o ovom filmu govori kao o jednom od najvažnijih Bergmanovih djela.

Naravno, Sedmi pečat nije lagan film. Bavi se smrću, egzistencijalizmom, vrijednošću života, vjerom i strahom od nepoznatog. To su velike i teške teme. Ali film nikada ne djeluje kao predavanje. Više kao putovanje s ljudima koji pokušavaju preživjeti vrijeme u kojem se smrt stalno približava. Zbog svega toga Sedmi pečat i dalje djeluje bezvremenski.

Za još filmskih recenzija, klikni ovdje!

Filmopedija

Recenzija | Sedmi pečat

Kontrast između Antoniusa i Jönsa

Jezive scene koje odražavaju stvarnost

Dario Sršen

Matija Pažin

Marko Konfic

Povezane objave

Recenzija | Pariz, Teksas

Recenzija | Nož u leđa: Wake Up Dead Man

Recenzija | Tužna veza

Filmopedija