Nosferatu je novi film redatelja Roberta Eggersa koji nas je u proteklih 10 godina osvojio filmovima The Witch, The Lighthouse i The Northman koji je bio naš najbolji film 2022. godine. Eggers se u prethodnim filmovima dokazao kao redatelj koji izvrsno zna ispričati priče inspirirane folklorom raznih naroda. Odnosno, zna na ekran prenijeti uvrnuta vjerovanja i mitove iz prošlih vremena. Isto je učinio i ovaj put.
Porijeklo ove priče zapravo je zanimljivo jer ima nekoliko elemenata. Kao prvo, “originalni” Nosferatu izašao je 1922. godine. To je bio njemački ekspresionistički nijemi film. No on je zapravo bio svojevrsna neslužbena adaptacija priče o grofu Drakuli. A sama priča o Drakuli dolazi nam od narodnih vjerovanja o nemrtvim stvorenjima koja piju krv i svima su nam poznata pod imenom vampir.
Eggers kombinira sve ove elementa u svom Nosferatuu, a prije svega ona originalna narodna vjerovanja i strah. Konkretno, priča se vrti oko Ellen Hutter (Lily-Rose Depp) kojom je Grof Orlok (Bill Skarsgård) postao opčinjen. Ta opčinjenost za sobom će ostaviti mnoge nevine žrtve te će utjecati na mnogo života. Među njima su Thomas Hutter (Nicholas Hoult), Friedrich Harding (Aaron Taylor-Johnson), Anna Harding (Emma Corrin), Prof. Albin Eberhart von Franz (Willem Dafoe), Dr. Wilhelm Sievers (Ralph Ineson) te Knock (Simon McBurney).
Iskonski strah od bića tame
Možda najveći uspjeh ovog filma je što je Eggers na veliko platno uspio prenijeti iskonski strah od vampira. Posljednjih desetljeća, najčešće smo dobivali određene humanizirane i romantizirane verzije vampira. Bilo da oni sjaje na suncu, da su neshvaćeni ili su možda doista okrutni, ali ponekad pokažu i svoju meku stranu.
Vampir kojeg dobivamo u ovom filmu je onakav vampir kakvim su ga ljudi zamišljali prije nekoliko stoljeća. On je mračna prisutnost koja ledi krv u žilama. O njemu se ne priča djeci kako bi ih se prestrašilo… ne, jer on toliko utjeruje strah u kosti da se njegovo ime ni ne spominje. On sije iskonski strah i tamu u svakom čovjeku. On je demon. On je utjelovljenje smrti.
Eggers je u Nosferatuu napravio odličnu odluku da nam Orloka minimalno prikazuje na ekranu. Kada i jest u sceni, on je obavijen tamom. Dobivamo tek njegove naznake i svejedno nas plaši. Ne vidimo ga, ali znamo da kada bi ga vidjeli, da bi nas bilo strah. On ne iskazuje svoju moć ekstravagantno. On suptilno nestaje iz jednog dijela kadra i pojavljuje se u drugom. On nestaje u tami, a ni mi ni likovi nismo sigurni kako ni gdje.
Neprepoznatljivi Skarsgård i fantastična Depp
Treba naglasiti kako je cijela glumačka postava jako dobra, ali Bill Skarsgård kao Orlok apsolutno je neprepoznatljiv. Često govorimo o Colinu Farrellu u Pingvinu kao o nekome tko je neprepoznatljiv. No Skarsgård u ovom filmu dodatno podiže ljestvicu. Njegova maska je tako odrađena da ni u jednom trenutku Orlok ne podsjeća na Skarsgårda niti jednim svojim dijelom. Nema detalja koji bi mogao odati tko ga glumi čak ni kada znate tko je ispod maske. I sama promjena glasa koju je Skarsgård napravio je apsolutno fantastična. Zato Skarsgård mora dobiti pohvale jer sigurno mnogi glumci ne bi prihvatili ovu ulogu kada bi znali da na filmu neće biti niti njihovog lica niti glasa. Te kako doista moraju u potpunosti postati druga osoba.
Osim Skarsgårda, druga najistaknutija uloga je svakako Lily-Rose Depp kao Ellen Hutter. Moram priznati da ne znam jesam li Depp ikada gledao u nekom filmu ili seriji. Od cijele glumačke postave, ona mi je doista bila nepoznanica ulazeći u ovaj film. No… Depp je fantastična. Prvo, samim izgledom uklapa se u razdoblje i ulogu. Doista, ona izgleda poput lijepog, ali boležljivog i melankoličnog viktorijanskog djeteta. Naravno, dio zasluga odlazi i šminkerima i kostimografima.
Složena uloga
No njena gluma… poglavito u trenucima opsjednutosti, nešto je što gledatelja ostavlja bez daha. Daleko od toga da nešto slično nismo vidjeli. Njene najteže scene podsjećaju na egzorcističke scene iz raznih horor filmova. Ali one su dovoljno jake da vas potresu, ali ne i pretjerane. Njihovo trajanje je točno odmjereno i u sklopu cijelog filma doista stvara nelagodu.
Njena uloga je zapravo vrlo široka. Ona ide od mlade prestrašene djevojke do žene u mjesečarenju čiji pokreti izgledaju graciozno čak i kada je opsjednuta. Nadalje, u trenucima ona ima demonske epileptične napade, a zatim se potpuno okrene u naizgled slobodnu volju, ali iz koje očigledno progovara duboko zlo.
Uzevši sve u obzir, doista se nadam kako će Nosferatu biti primijećen na nadolazećim dodjelama nagrada. Bez obzira koje to nagrade bile. Nosferatu je film za kino. On je kinematografski doživljaj kojim je Eggers još jednom pokazao svoj veliki talent kako za priču, tako i za vizualni prikaz filma. No, svjestan sam kako ovo nije film za svakoga, tako to obično bude s Eggersovim filmova. Ali… pogledajte Nosferatua i saznajte je li on za vas. Nadam se da jest.
Za još filmskih recenzija, klikni ovdje!
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.
