Najnoviji film David Finchera je povijesna drama o scenaristu Hermanu J. Mankiewiczu i njegovom burnom razvoju scenarija za film Citizen Kane, remek-djelo Orsona Wellesa.
Crno-bijeli film počinje 1940. Mankiewiczovim dolaskom u zabačeni ranč izvan Los Angelesa u kojoj će na miru napisati scenarij za Wellesa, daleko od hollywoodskog stroja. Društvo mu prave tajnica, fizioterapeutkinja koja se brine o Manku nakon što je u automobilskoj nesreći slomio nogu i producent koji ovog ovisnika o alkoholu pokušava držati dalje od pića kako bi na vrijeme završio scenarij. Pomoću flashbackova se često vraćamo u prošlost, odnosno u tridesete godine prošloga stoljeća i događaje koji su inspirirali Mankov scenarij. U flashbackovima vidimo Manka kao dio konzervativnog hollywoodskog studijskog sistema koji prezire i njegov odnos s Williamom Randolphom Hearstom, biznismenom i novinskim tajkunom koji će kasnije postati inspiracija za lik Charlesa Fostera Kanea. Mank postane iznimno blizak s mladom glumicom i Hearstovom partnericom Marion Davies koju je odlično odglumila Amanda Seyfried.
Film najviše vremena provodi upravo u tom periodu i svojevrsna je Fincherova posveta zlatnom dobu Hollywooda ali i kritika istoga, a u filmu su korištene mnoge tehnike snimanja upravo iz tog razdoblja i iz Citizen Kanea. Film odlično izgleda u crno-bijeloj boji koja nas s lakoćom smješta u tridesete i kamermanu Eriku Messerschmidtu će vrlo vjerojatno donijeti Oscara.
Gary Oldman je standardno odličan u ulozi genijalnog scenarista kojega je do zalaza karijere dovela ovisnost o kocki i alkoholu, ali i otvorena sklonost socijalizmu u konzervativnom Hollywoodu. Uz Oldmana i Seyfried, u sporednoj ulozi najbolji je dojam ostavio Charles Dance koji glumi Hearsta, a Tom Burke je solidan u svojoj kratkoj imitaciji Orsona Wallesa.
Film je pun referenci na Hollywood tridesetih i Citizen Kanea te će ljudima koji nisu upoznati s tim razdobljem filmskog stvaralaštva neke scene biti dosadne. Najbolje scene filma svakako su razgovori između Manka i Marion u kojima je vidljiva kemija između Oldmana i Seyfried i scene u kojima se Mank sukobljava s nadređenima u studiju i s Hearstom. Film uspori svaki puta kada se vrati iz tridesetih u “sadašnjost” na ranč i Mankovo pisanje scenarija koje je teško prikazati atraktivnim.
Sve u svemu, Mank je dobar film ali ne i odličan. Spada među redateljeva lošija ostvarenja što s obzirom na Fincherovu filmografiju i nije neka kritika. Film će vam se sigurno više svidjeti ako volite stari Hollywood ili ste veliki fan Citizen Kanea. Film je od 4. prosinca dostupan na Netflixu.
Naše ostale filmske recenzije možete pročitati ovdje.
Magistar ekonomije. Ljubitelj rock glazbe i veliki filmofil koji gleda barem 4 filma tjedno. Koje filmove gledam i kada ih gledam možete pratiti na mojem Letterboxd profilu.