recenzija io capitano

Film Io Capitano talijanskog redatelja Mattea Garronea priča je odisejskih razmjera o dva mladića, Seydoua (Seydou Sarr) i Moussae (Moustapha Fall), koji odlaze iz Senegala prema Italiji sa snovima o boljoj budućnosti. Film je osvojio dvanaest nagrada na Venecijskom filmskom festivalu te zaprimio čak trinaestak minuta duge ovacije. Društveno aktualna i relevantna tema filma inspirirana je stvarnim migracijskim afričko-europskim rutama.

Dva mladića u potrazi za boljom budućnosti

recenzija io capitano

Seydou i Moussa dva su šesnaestogodišnja Senegalca koji svoju svakodnevicu ispunjuju snovima o boljem životu u velikoj Europi, u kojoj mogu postati slavni glazbenici i izbjeći siromaštvo. U samom početku nam je kao gledateljima jasno, pogotovo nama iz Zapadnog svijeta, da su to dječački snovi koji se ne ispunjuju samo tako. Ipak, njihov optimizam je taj koji nas, unatoč svemu što znamo o Europi, gura naprijed te potiče da s njima suosjećamo. Priča se uglavnom orijentira na Seydoua. Pratimo njegove dnevne aktivnosti te odnos s majkom, sestrama i drugim mještanima iz njegova sela. Seydou je, iako siromašan, okružen obitelji i stabilnom zajednicom. Iako sami likovi to ne shvaćaju, to je posljednje razdoblje njihovog djetinjstva koje će ostati lijepo, unatoč ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze.

Jedne večeri, obojica se iskradaju iz svojega doma s novcem koji su stekli radom na gradilištu. Seydou je u početku taj koji žali za odlaskom. Prisutan je osjećaj straha i krivnje jer ostavlja majku i obitelj iza sebe, ne rekavši im da odlazi. Moussa je opušteniji i optimističniji od dvojice. Ono što slijedi ispred njih je, blago rečeno, put užasa i krajnje nečovječnosti. S povremenim bljescima suosjećanja, prijateljstva, nade i optimizma. Ruta kojom kreću je iz Senegala preko Sahare do Libije, od koje će onda krenuti prema Italiji. Krajolik kojim putuju surov je i nemilosrdan, kao i ljudi koje susreću. Uglavnom su to krijumčari, potkupljivi policajci koji se ne razlikuju od običnog lopova, mafijaši i tako dalje.

Nehumani svijet

recenzija io capitano

Svijet koji Garrone prikazuje zaista je nehuman, a ono što nas u filmu održava na površini jesu optimizam, povjerenje i prijateljstvo zbog kojih navijamo za protagoniste i nadamo se da će nadići sve što ih zadesi. Tome uvelike doprinose oba glumca koji zaista uvjerljivo prikazuju svaku emociju. Kada su oni u strahu od moguće pogibije, i mi smo u strahu za njih. Kada se oni vesele, veseli se i gledatelj. To je zaista moćno preneseno na platno. Svaki nehumani događaj putovanja iz gledatelja ima potencijala izvući humanu reakciju. Sve to dolazi do vrhunca kada Seydou dobiva nezahvalan zadatak da predvodi veliku skupinu migranata na putu brodom iz Libije u Italiju. Svakog trenutka putovanja očekivao sam pobunu zbog loših uvjeta i sve većeg rasta tenzija među putnicima.

Ovo je priča o epskom putovanju dvojice mladića na putu iz Senegala u obećanu Europu, zemlju meda i mlijeka. Nama kao gledatelju je jasno da Europa nije nužno obećana zemlja kao što ju je Seydou zamislio. Stoga se pitamo je li sav put kojeg je prošao bio vrijedan toga. Vjerojatno jest kada se uzme u obzir bijeg iz siromaštva. Iako je njegova motivacija za odlaskom naivna i dječačka te se pitamo je li zaista bilo vrijedno otići od obitelji. Posljednji kadar filma je poprilično dug te nam kao gledatelju daje dovoljno vremena da se reflektiramo nad onime što smo upravo odgledali. Da se prisjetimo emocija proživljenih uz likove te da smjestimo film u kontekst vremena i stvarnih opasnosti koje migranti moraju proći da bi dobili priliku za bolji život.

Za još filmskih recenzija klikni ovdje!

Augustin Kvocic
Augustin Kvočić
+ ranije objave

Magistar filozofije. Voli filmove, književnost, operu i balet. Obožavatelj atmosferičnih filmova koji prikazuju ljudsku svakodnevnicu i njezine tamnije strane.

Verified by MonsterInsights