Duhovi otoka, odnosno The Banshees of Inisherin (2022) su film za koji mogu reći kako mi je doista drago da sam ga odgledao naslijepo. U film sam ušao bez da sam zapravo bilo što znao o njemu. Osim tri osobe koje su vezane uz njega.
Prvo, znao sam kako u filmu glumi Colin Farrell. Drugo, znao sam da uz njega glumi i Brendan Gleeson. I na kraju, treće, znao sam kako je film režirao Martin McDonagh. Zadnji put kad je ovaj trojac surađivao, snimili su Kriminalce na godišnjem (In Bruges, 2008). Ako kojim slučajem to niste gledali, možda vam je bolje poznat posljednji film kojeg je McDonagh režirao prije Duhova otoka. Riječ je o Tri plakata izvan grada (2017) iliti Three Billboards Outside Ebbing, Missouri.
Iskreno, doista mislim kako su sve to dovoljne informacije da se odlučite pogledati Duhove otoka. No ovo je ipak recenzija, a u njoj moram reći nešto više o samom filmu… pa krenimo!
Morbidan raspad prijateljstva
Pádraic Súilleabháin (Colin Farrell) i Colm Doherty (Brendan Gleeson) nerazdvojni su prijatelji koji se druže svakoga dana u pubu na otoku na kojem žive. No to zapravo nikada ne vidimo na ekranu, jer film počinje od trenutka kada Colm odluči prestati biti prijatelj s Pádraicom i jednostavno ga počne ignorirati. Prestane mu se obraćati kada su istoj prostoriji, izbjegava ga kada god to može, a sve bez ikakvog objašnjenja.
Takav razvoj događaja ne zateče samo Pádraica već i cijeli otok, uključujući i njegovu sestru Siobhánu koju glumi Kerry Condon poznatu i po svojoj ulozi u seriji Nazovi Saula. Naravno, Pádraic ne želi pustiti da stvari ostanu kakvima jesu. Treba mu objašnjenje što se događa te ne želi odustati dok ga ne dobije. Colm se ipak smiluje njegovim željama i objasni mu svoj pomalo bizaran razlog zašto se više ne želi družiti s njim.
No priča tu ne staje jer Pádraic ne prihvaća promjenu koja se dogodila te to uskoro dovodi i do eskalacije međusobnih odnosa. Stvari polako krenu morbidnim i mračnim putem jer ni jedan od njih ne želi popustiti.
Iako je u srži donekle riječ i o dječjem prenemaganju dvojice (nekadašnjih) prijatelja, ono je prožeto i njihovim shvaćanjem života i toga što je važno u životu. Upravo iz tih razmišljanja proizlaze njihove osobnosti i njihov sukob, a do kraja filma obojica donekle pogaze svoja vjerovanja. Naročito Pádraic.
Oscar za najbolji scenarij?
Film ima izuzeto originalan i zanimljiv scenariji koji će sigurno biti u utrci za Oscara. Pun je dubljih tema s morbidnim zaokretima i crnim humorom. Ne nedostaje mu ni dobrih glumačkih izvedbi. Osim troje spomenutih glumaca, valja istaknuti i Barryja Keoghana koji odlično igra Dominica Kearneyja. Kearney je mladić s određenim poteškoćama u razvoju, a u prilog mu ne ide ni činjenica kako ima nasilnog oca policajca koji voli provoditi torturu nad svima koji mu se usprotive.
Duhovi otoka su doista nevjerojatna mješavina filmskih tema i tonova koji naizgled ne bi trebali ići zajedno, a ipak tako dobro funkcioniraju pod redateljskom palicom Martina McDonagha. Bez obzira na broj nagrada koje će film na kraju pokupiti ili neće pokupiti na raznoraznim dodjelama, slobodno mogu reći kako je riječ o jednom od najboljih filmova godine.
Stoga… topla preporuka za Duhove otoka.
Naše ostale filmske recenzije pročitaj ovdje.
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.