recenzija mutne vode

Redatelj Todd Haynes donosi nam šokantnu istinitu priču o odvjetniku koji se bori protiv jedne od najvećih korporacija na svijetu.

Robert Bilott ugledni je korporacijski odvjetnik koji radi u firmi koja zastupa velike korporacije. Jednoga dana u ured mu dolazi priprosti farmer koji tvrdi da mu je od zagađene vode uginulo 190 krava i da ima dokaze da je za to kriva poznata kemijska kompanija DuPont koji u blizini baca otpad. Bilott ostaje zatečen jer on kao odvjetnik zastupa upravo takve kompanije kakva je DuPont ali nakon što sazna da je farmer susjed njegove bake, nevoljko se zaputi u Ohio kako bi ispitao situaciju.

Kada stigne na mjesto događaja, Bilott vidi da je situacija puno gora nego što je isprva mislio. Osim što im umire stoka, u gradićima kroz koje teće zagađena rijeka ljudi dobivaju tumore, trunu im zubi i djeca se rađaju s fizičkim deformacijama. Uz veliki otpor svojih šefova, Bilott odluči tužiti jednu od najvećih korporacija na svijetu i sljedećih dvadeset godina pokušava dokazati da DuPont godinama svjesno zagađuje okoliš, čime truju i ubijaju ljude i životinje.

U ulozi opsesivnoga i samozatajnoga odvjetnika u potrazi za istinom, briljira Mark Ruffalo koji je slične uloge ostvario i u filmovima Spotlight i Zodiac, a i sam film svojom istraživačkom atmosferom neodoljivo podsjeća na ova dva, sada već klasika. Ruffalo je i producent filma koji je 2016. u New York Timesu pročitao članak “Odvjetnik koji je postao DuPontova najveća noćna mora” i odlučio da jednostavno mora ispričati ovu priču o jednom od najvećih korporativnih zločina ikad o kojemu ne znamo ništa jer se cijela stvar zataškavala 50 godina. Treba spomenuti i standardno dobre Anne Hathaway i Tima Robbinsa u sporednim ulogama zanemarene žene i Robertovog šefa te odličnog karakternog glumca Billa Campa u maloj ulozi mrzovoljnog farmera koji Billotu ukaže na DuPontovo zagađenje.

Najšokantnija stvar kod ovoga skandala je da se štetna DuPontova kemikalija iz filma nalazi u stvarima kao što su teflonske tave i da ju većina nas (u manjim i neotrovnim količinama) ima u krvotoku, a da se o tome dugo nije ništa znalo. Bio je potreban običan mali čovjek poput altruističnoga Roba Bilotta, koji je bio spreman riskirati svoju karijeru, zdravlje i obiteljski život kako bi svijetu pokazao istinu i izborio pravdu za DuPontove nedužne žrtve.

Todd Haynes je korektno, ali bez previše rizika odradio režiju ove klasične priče o Davidu i Golijatu koja naglasak stavlja više na borbu maloga čovjeka protiv nepresušnih resursa moćne korporacije, nego na razradu likova. Samim time, jedina mana filma je da je na momente dosadan i tempo je neujednačen pa se u nekim trenutcima čini kao da predugo traje, a u drugima kao da nije bilo vremena da nam se prikažu sve bitne informacije ovoga slučaja. Haynesu i Ruffalu to ipak ne treba previše uzeti za zlo jer bi bilo gotovo nemoguće sve važne činjenice ovoga kompleksnoga slučaja na zanimljiv način ugurati u film od dva sata.

Sve u svemu, Dark Waters jedno je od najboljih filmskih ostvarenja prošle godine, a Mark Ruffalo u ovoj važnoj pravnoj drami dokazuje da je jedan od najboljih glumaca današnjice. Teško se oteti dojmu da je Dark Waters s boljim marketingom i da nije izašao u ovako kvalitetnoj filmskoj godini, vrlo lako mogao skupiti nekoliko nominacija za Oscara, ako ništa drugo barem zbog tematike kojom se bavi.

By Marko Konfic

https://letterboxd.com/markonfic/