Bilo jednom u Hollywoodu deveti je film Quentina Tarantina, a ako je vjerovati njegovim brojnim intervjuima, možda i pretposljednji koji će snimiti. Prije izlaska samog filma dugo se raspravljalo o tome što će njegova radnja zapravo biti. Je li film, kako su neki tvrdili, ljubavno pismo Hollywoodu 1960-ih godina? Je li riječ o obitelji Manson i njihovim žrtvama, prije svega Sharon Tate? Ili će nas Tarantino sve iznenaditi i dati nešto sasvim drugačije?
Odgovor je, naravno, ovo treće iako će mnogi reći da film ujedno jest i jedno veliko odavanje počasti Hollywoodu tog doba. Ali kada kažem odavanje počasti, mislim to na izrazito Tarantinovski način koji možda nekom drugom redatelju ne bi pošao za rukom jer bi izgledao ili previše patetično ili previše porugljivo. No Tarantino uspjeva spojiti i jedno i drugo. Daje nam nostalgiju tog vremena kombiniranu s ismijavanjem mnogih filmskih klišeja koji su se tada koristili. Zato ovdje treba nadodati da je ovo vjerojatno najsmješniji Tarantinov film jer je humor njegov sastavni dio od prve do zadnje scene. Dio humora je vrlo direktan, a ostatak je postignut odigravanjem određenih scena na izuzetno ozbiljan način što je samo pojačalo humor. Neke od tih scena mogli smo vidjeti još u trailerima, poput onih kada lik Leonarda DiCaprija zaboravi tekst tijekom snimanja pa započinje raspravu sa samim sobom govoreći si da je vrijeme da se dovede u red. Kada smo već kod Leonarda DiCaprija i njegovog lika Ricka Daltona, mora se reći da je on dao još jednu maestralnu izvedbu.
Ono što me se posebno dojmilo kod njegove glume u ovom filmu je suptilnost u određenim scenama (a svi znamo da Tarantinovi likovi obično nisu suptilni). Naime, Rick Dalton je glumac čije vrijeme prolazi i on to polako shvaća. Kada glumi, Dalton je samouvjeren. Takav je obično i izvan seta. Ali postoje trenuci kada lik Ricka Daltona postaje nervozan i u tim trenucima Rick Dalton muca. DiCaprio je upravo te trenutke uspio izvesti nevjerojatno suptilno da pojedini gledatelji možda nisu ni zamjetili samo mucanje.
Uz Ricka Daltona, gotovo tijekom cijelog filma nalazi se i Cliff Booth kojeg tumači Brad Pitt. Mora se priznati da su Pitt i njegov pas u filmu ukrali mnoge scene. Kao što sam ranije rekao, ovo je vjerojatno najsmješniji film Quentina Tarantina, a veliki dio humora u filmu uključuje upravo Pitta. On je, naravno, pružio sjajnu izvedbu, a prijateljstvo njegovog lika Cliffa Bootha s Rickom Daltonom funkcionira odlično i ono je kamen temeljac ovog filma.
Iako je Bilo jednom u Hollywoodu u Cannesu dobio standing ovation od nekoliko minuta, nije osvojio nijednu nagradu. To jest … osvojio je jednu, ali se o njoj ne priča onoliko koliko bi trebalo. Naime, od 2001. Postoji nagrada koja se zove The Palm Dog Award, a dodjeljuje se najboljem psu u filmu. Bilo animiranom, bilo stvarnom. Ove godine osvojio ju je pas Sayuri (ranije spomenuti pas Pittovog lika koji se u filmu zove Brandy) i to je doista izvedba koja je vrijedna pohvale. Osim Brandy, oni koji su pogledali film, vjerojatno će vam istaknuti još nekoga. Riječ je o mladoj glumici Juliji Butters koja dijeli jednu dugačku scenu s Leonardom DiCapriom, a koju će mnogi izdvojiti kao jedan od najdražih dijelova ovoga filma.
Što se tiče samog stila Bilo jednom u Hollywoodu, Tarantino ga je opisao kao dosad najsličniji film Paklenom šundu, tj. Pulp Fictionu. Ne tvrdim da poznajem Tarantinove filmove bolje od samog Tarantina, ali ipak se ne bih složio s ovim. Radnja Bilo jednom u Hollywoodu izrazito je linearna i samim time mnogo drugačija od Paklenog šunda. Ovaj film bolje je opisati kao kombinaciju Nemilosrdnih gadova i Mrske osmorke s malim odjekom Jackie Brown u sebi, ali … bez krvi i nasilja. Ne, naravno da nije cijeli film prošao bez prolivene kapi krvi i bez izbijanja nečijih zuba, ali nasilja je u ovom filmu doista malo i ono dolazi tek u trećoj trećini filma. No ono čega ne nedostaje su kadrovi ženskih stopala (to je jednostavno jače od Tarantina).
Budući da je ovo recenzija Tarantinovog filma, ona mora biti nelinearna (iako Bilo jednom u Hollywoodu nije takav film) pa vam zato tek na kraju dajem radnju bez da previše toga otkrijem.
Bilo jednom u Hollywoodu film je koji prati Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio), nekadašnju veliku televizijsku zvijezdu čija je karijera na zalazu, te njegovog kaskadera Cliffa Bootha (Brad Pitt). Film se temelji na njihovoj karijeri i prijateljstvu te dobar dio radnje otpada na svakodnevicu ovih likova. Stvarne povjesne osobe poput Stevea McQueena, Sharon Tate, Brucea Leeja, Charlesa Mansona i drugih, tu su kako bi stvorili ugođaj vremena i dali stvarnu pozadinu Tarantinovim izmišljenim likovima koji ulaze u interakciju s njima. Zato će dio gledatelja možda ostati razočaran time koliko je vremena na velikom platnu dobila Margot Robbie ili neki drugi glumci te bi im mogao nedostajati osjećaj napetosti tijekom filma (jer doista nema mnogo scena koje ćete gledati na rubu svog sjedala). Sve u svemu, Tarantinovi fanovi će iz kina izađi zadovoljni, ali vjerojatno ovaj film neće smjestiti među njegova najbolja ostvarenja.
Naše ostale filmske recenzije možete pročitati ovdje.
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.