Redatelj: James Mangold
Glumci: Timothee Chalamet, Edward Norton, Elle Fanning, Monica Barbaro
A Complete Unknown je film o Bobu Dylanu i njegovom dolasku na američku glazbenu scenu u izrazito turbulentnom glazbenom, ali i političkom trenutku svjetske povijesti. Radnja filma događa se od 1961. godine kada Dylan (Timothee Chalamet) upoznaje glazbenike Woodieja Guthriea (Scoot McNairy) i Petea Seegera (Edward Norton), a završava 1965. godine i legendarnim nastupom Dylana na godišnjem Newport Folk Festivalu koji se još i danas održava u istome gradu. Za redatelja Jamesa Mangolda ovo je već drugi biografski film jedne glazbene ikone. Godine 2005. izašao njegov izvrstan film Walk the Line o životu Johnnyja Casha. Baš je bilo ugodno iznenađenje vidjeti da je Cash prisutan i u ovom filmu. I to kao glazbeni suvremenik i prijatelj Boba Dylana. A Complete Unknown je nominiran za čak 8 nagrada Oscar. Između ostalog, za najbolji film, režiju, najboljeg glumca u glavnoj ulozi i za najbolju glumicu i glumca u sporednim ulogama.
U uvodu ove recenzije trebam napomenuti da prije filma nisam znao nikakve detalje o životu Boba Dylana. Naravno, znam nekoliko njegovih pjesama (čiji sam fan) i uvijek sam ga cijenio kao kantautora. Ali o njemu osobno nisam znao ništa osim da mu Bob Dylan nije pravo ime. S tim rečenicama hajdemo vidjeti je li Mangold po drugi puta uspio napraviti filmsko glazbeni klasik.
“If anyone’s gonna hold your attention on a stage, you have to kind of be a freak.”
Ono što me prvo impresioniralo u filmu je Mangoldova sposobnost da prenese određeni vremenski period, atmosferu i stanje društva na veliki ekran. Bilo da se radi o fiktivnom svijetu superjunaka (Logan) ili realnom svijetu (Walk the Line, Ford v Ferrari, 3:10 to Yuma). 1960-e su bile godine nesigurnosti; vrhunca Hladnog rata u vidu Kubanske krize, ogromnih prosvjeda za prava crnaca u SAD-u i atentata na američkog predsjednika Kennedyja. Sve je to utjecalo na glazbeni izričaj našeg glavnog junaka koji je napravio revoluciju u tadašnjoj folk glazbi. Između ostalog, baš zbog komentiranja tadašnje političke situacije u svojim pjesmama.
Cijelo vrijeme tijekom gledanja filma ja sam bio tamo. Na ulicama New Yorka u 60-ima, u glazbi, snovima i sudbinama likova. Mangold također ima sposobnost da njegovi filmovi (op.a. izuzev Indiana Jones and the Dial of Destiny kojeg nisam gledao) izgledaju „svevremenski“. Pod tim mislim da kada bi mi netko rekao (bez mojeg prethodnog znanja o njegovom radu) da su njegovi filmovi snimljeni u 1980-im ili 1990-im godinama vjerojatno bih mu povjerovao. Nije opterećen današnjim vremenom i današnjim tehnikama. I zbog toga njegovi filmovi ne mogu loše ostariti i vrlo često postanu filmski klasici.
“Make some noise, BD.”
Timothee Chalamet je jedan od najboljih glumaca današnjice i oko toga ne bi trebalo biti više spora. Jedini glumac današnjice s kojim ga se može usporediti je Leonardo DiCaprio jer su obojica u vrlo mladim godinama uspjeli pokazati raskoš svog talenta. I tako vrlo rano u karijeri mogli početi birati filmove u kojima će glumiti. Nevjerojatan je Chalamet u ulozi Boba Dylana.
U članku The New York Timesa sam pročitao da je Chalamet sve pjesme (a vjerujte, izvodi ih jako puno) pjevao uživo. Bez upotrebe studija što dovoljno govori o talentu mladog Chalameta, ali i hrabrosti Mangolda koji je donio tu odluku. Svojom mimikom, stavom, smijehom, načinom govora, glasom i pjevanjem Chalamet se potpuno transformirao u Boba Dylana. On ga nije imitirao, on ga je glumio. Stvarno se nadam da ovo nije posljednja suradnja između Mangolda i Chalameta. Ostali glumci su također odradili izvrstan posao. Posebno bih izdvojio Edwarda Nortona u ulozi Peta Seegera i Monicu Barbaro u ulozi „kraljice folka“ Joan Baez.
“F*ck off and sing”
Izrazito poštujem što se Mangold odlučio prikazati Boba Dylana kao glazbenog genija. Ali i kao čovjeka koji ima problema s uspostavljanjem i održavanjem i romantičnih i prijateljskih odnosa. Nemalo puta Dylan stvarno ispada negativac, a posebice prema ženama Sylvie Russo (Elle Fanning) i ranije spomenute Joan Baez. One su kao i mi gledatelji usprkos svim lošim odlukama Dylana i dalje neodoljivo magnetizirane njegovom pojavom.
Ono što me nije potpuno oduševilo u filmu je odnos između Boba Dylana sa Sylvie Russo i Joan Baez. Iako su glumački svi odradili odličan posao. Jedan niz scena sa Sylvie Russo gledamo dva puta, iako između te dvije scene postaje vremenski odmak nekoliko godina. Smatram da nije bilo potrebno ponavljati scenu koja zapravo daje na kraju isti emocionalni rezultat. Ta odluka je rezultirala nešto dužim trajanjem filma. Da su neke scene ostale izrezane u montaži, film bi ispao još kompaktniji.
“Songs are supposed to stand the test of time.”
Complete Unknown nije klasični biografski film gdje gledamo život jednog lika od ranih godina pa sve do starosti. Film je to koji, kako sam i u uvodu spomenuo, prati život Boba Dylana samo tijekom pet godina tako da nam je Dylan i dalje nakon filma stvarno „Complete Unknown“. Pohvaljujem tu redateljsku odluku jer ne moramo uvijek znati sve. Neznanje stvara tajnovitost, a tajnovitost nam samo povećava interes o liku. Sami stvaramo tijekom filma pitanja poput „Gdje je i s kim odrastao?“, „Što je sve utjecalo na njega da piše tako dobre tekstove?“ , „Tko i što je stvorilo Boba Dylana?“. Ne moramo znati odgovor na sva ta pitanja kako bi mogli poštivati ono što gledamo na ekranu. Jednog unikatnog glazbenog genija, koji nam je usprkos svim svojim ljudskim manama, ostavio tekstove koji će oduševljavati još mnoge generacije koje će živjeti poslije naših života.
Ocjena: 92/100
Ostale naše filmske recenzije možete pročitati ovdje.
Magistar politologije. Zaljubljenik u filmove od kada sam prvi puta upoznao Donnieja Darka i Keysera Sozea. Obožavatelj psiholoških trilera i opusa Denisa Villeneuevea.
